promocijanet.com

Switch to desktop Register Login

Helena Horvat

 

 

BILJEŠKA O AUTORICI

 

Helena Horvat rođena u Hercegovcu (Moslavini) 1958. godine. Živi i stvara u Zagrebu od 1979. Zaljubljenica u poeziju. U srednjoj školi počela je pisati poeziju i to dosta uspješno. Dolaskom u Zagreb prestala sa pisanjem poezije, posvetivši se obitelji i poslu. Nedavno je otkrila želju za ponovnim pisanjem. Piše ono što osjeća iz srca i duše, pretežno ljubavnu liriku. Ponekad napiše pjesmu socijalne tematike iz ogorčenja koje muči malog čovjeka. Ima više objavljenih pjesama na u (FB-u) gdje nesebično razmjenjuje pisane stihove. Najviše objavljuje u elektronskim medijima. Pjesme su joj objavljivane na portalu „Glas poezije“, na portalu“ Internoviene.com“, Poezija Online na „Webstilus“ portalu za pisce, umjetnike, novinare i znanstvenike, „Antologija“ weebly.coma .

 

Časopis za književnost i književne prosudbe „ KNJIŽEVNA RIJEKA“ u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, objavljuje joj pjesama.

Autorica je u DIOGENU pro kultura, magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje iz Sarajeva

2012.  Pjesme su joj objavljene u knjizi „ ALMANAH BR.1“ u izdanju Nove POETIKE .U zajedničkim zbirkama pjesama „PJESMOM SE VOLIM“ i „MOJA LJUBAVNA PJESMA“  „MORE NA DLANU“ u sklopu međunarodnog festivala pjesnika u organizaciji i izdanju KULTura sNOVA .
2012. godine UG ESSEGG, Osijek, objavila joj je prvu samostalnu knjigu „U ZAGRLJAJU POEZIJE“

 

RODILA SE PJESMA

 

Rodila si se

od mojih uzdaha…

od mojih tuga…

vječnih sanjarenja

imaginarnog svijeta.

Lutajući prostranstvima beskraja

čekajući ljubav…

milovanja…

strasnih poljubaca…

Stanovala si u srcu duboko,

tražeći svoj mir…

plela mreže svojih uspomena.

Stajala sam ponekad kao

snaga mudrog kamenja

o koju bi se razbila

imaginarna  sjećanja

stvorena od stotine uzdaha

koji pokušavaju

ukrotiti radost jednog trenutka

gaseći plamene

 jedne rasplamsale sreće

koja je dogorijevala

na zgarištu jedne ljubavi

tražeći izlaz

iz bezbolnog vremena.

Slobodu u stihovima

nanizanih od suza

okamenjenih,

koje bi padajući lomile

srce koje je i tako

bilo slomljeno.

I kad se izrode riječi

i kad stih nastane,

tuga kao da nestane,

ali čeka da sve to ispjevam

i tako postanem knjiga otvorena

gladna kruha

i vina jednog vremena.

 

SJENKA DUŠE

Sjenka duše moje

satkana od snova

šapće mi priče

nalik na bajke

skrivenog blaga

našeg postojanja

 

Sjećanja žive kao

biserna niska

ustreptalog srca,

u trenutku sreće

ljubavnog žara

poljubca nježnih

poput paperja mekih…

 

U mrežu ulovljena

na izvoru

plamen suklja

iz pepela kao

da se nova

ljubav stvara…

 

Duša moja na

buđenje se sprema

i zadnjom snagom

iz tuđeg sna se budi

 

Na oltaru tišine

moje srce spava

na vjeđama tiho

umirućeg vala …

 

U OKOVIMA LJUBAVI

 

Govorio si mi

o neizmjernoj ljubavi…

o snovima…

maštao si o nama,

želi si samo mene…

Dizao me na pijedestal

Bila sam tvoja kraljica …

 

Da li mogu da zaboravim

osjećaje koji

su nadirali poput plime…

Obuzimali mi

dušu i tijelo

uzdizali do savršenstva…

Zatreperila bih

od nježnosti…

Srce mi je bilo ispunjeno…

 

Danas…

spuštam pogled

skrivam suze koje naviru

Plače mi srce, grca u bolu

duša luta…

Ostala je oseka i sjeta

u mom srcu…

 

Možda ćeš i ti zaplakati

tražeći sjaj u mom oku

i moleći za ljubav,

A ja …

tko zna po koju put

zaplakati u sebi

da me nitko ne vidi…

uzeti svoju bol

nadajući se da ju

ti nikada nećeš osjetiti.

 

 

POPUT FENIKSA

 

Ne ubijaj poetesu

u trenutku kad

želi izaći iz pepela

u kojem je pohranila

svoju dušu želeći

da srce ponovo diše…

Pruži joj trenutak spokoja…

Ne dozvoli krvniku

da ljubav zakopa

zajedno sa srcem.

Dok duša krade

trenutke spokoja

a riječi  odjenu halje crne

da ih spreme

u koprenu tugovanja…

Ogrij  joj srce ozeblo

Poljubi joj dušu umornu…

Zagrli trenutak ljepote…

Pokloni joj ljubav

poput sunca da osjeti

udisaje  života  i

načini od nje Boginju ljubavi

da traje vječno…

Odškrini joj vrata svoje duše

pusti je unutra …

Dozvoli da miluje tvoja čula

ljepotom pisanog stiha.

Ljubavi da te napoji…

Snove da razbudi…

Tugu da otjera…

 

Ciklus minijatura  „ IZ VREMENA POSTOJANJA

 

PLES

 

Dodir nježnosti

isprepletene ruke

Tiha muzika

što ritam tijela pokreće

Ponesi me nježno

na odar naše ljubavi…

 

ZANOS

 

Upoznah ljubav savršenstva.

Simfonija osjećaja

preplavi mi

dušu i tijelo

Razdvojiše se akordi

na pojedine note

Odsvirasmo solo

dionicu.

 

BOL

 

Nož u srcu…

Jecaj u grudima…

duša uvela traži spokoj

u stihu istinu.

Nektar ljubavi

izliven iz kaleža

iz kojeg krv teće.

 

POLJUPCI

 

Ne ljubi me

usnama vrelim

ožarit ćeš mi tijelo

Ne želim ožiljke

duboke koji

 podsjećaju na tebe.

PODARIMO IM ŽIVOT DOSTOJAN DJETETA

 

Rađaju se sa plačem na licu

uvjeravajući sve oko sebe da su živi.

Mala krhka bića, bezopasna što otvaraju

svoje očice, nisu svjesna istine koja ih okružuje i čeka….

Žele živjeti ovdje među nama,

gdje žive majke i njihovi očevi..

gdje su bake i djedovi,

braća i sestre.

Ne žele biti napušteni  i ostavljeni…

Zaslužuju ljubav dostojnu ljepote

tako malog krhkog bića …

Što se to događa u ljudskoj psihi

u vremenu kad se jedva preživljava

živjeti poput zvijeri,

ostavivši svoju mladunčad

odbačene u svijetu grabežljivaca..

Hej… stanite…

Osvrnite se oko sebe, promislite…

Što je život bez ljubavi?

Kao stablo koje nikada nije

procvjetalo, koje nije imalo plodove…

Kao cvijet koji nije imao svoje sjeme…

Ne živite u tami postojanja…

Zato živimo, životom ljubavi

U nadi da za nama ostane plod ljubavi

Koja će nas podsjećati na tragove

živote koje smo posijali…

Podarite im život dostojan djeteta…

Mazite ih… pazite ih…

Život je tako kratak da bi ste si uskratili

uživanje u ljepoti postojanja

nježnih, tako nevinih i iskrenih

bića kao što su djeca…

 

 

 

 

 

BEZNAĐE

 

Lutanje ulicama

Pognutih glava,

tuga u očima…

Osjećaj beznađa

i zarobljenosti

u svojoj nemoći

Očaj…

Život pun gnjeva…

Strah…

Gledanje u dno provalije

a dno se ne nadzire..

osjećaj poput stranca

u ovom napaćenom svijetu

gdje je čovjek, čovjeku vuk

Neshvaćeni…

Osjećaj ogoljelosti

u pogledima prolaznika.

O, Bože što je narod zgriješio,

da si ga stavio na kušnju…

To što je pošten bio

radio krvavo za licemjere koji govore o

boljitku a zemlja plače od bola

koliko su je poharali

svojom gramzljivosti i bahatosti

šepureći se u svojoj samodopadnosti

Smješe se svojim izljevima gluposti

i stezanjem remena,

a rupa više nema

Kažu…za navodni boljitak

hraneći narod praznim obećanjima

koji je pao beznađe izgubivši ono malo

dostojanstva koje mu je ostalo u svojoj

čistoći življenja…

Gdje pravda nestade

u svijetu demokraciji

ili je to još jedna

farsa kojom nas „podojiše“

 

 

ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE

 

Jahali su stoljećima

kroz pustinje i ravnice

dojahali tako sretni

pobjednički….

Prvi jahač na bijelom konju

dojahaše poput kralja,

na izgled mio i drag,

opak ko' vrag,

razape svoju strijelu

želeći osvojiti zemlju cijeli.

Pohlepa mu od sveg jača

ljuto  zboriše

i narod zavadiše .

Stiže drugi jahač na konju

vrancu crveno smeđem,

da pomogne kolegi,

da budu jači i žešći.

sa mačem u ruci pokosiše brata.

Brat na brata krenu,

krv samo sikće

Žene plaču, koljači se smiju

Evo nama rata…

Kad dojaše treči jahač

na konju ko´ ugljen crnom

veselju nema kraja,

sad će on da pravdu kroji…

Narod gladan, a on pun ko' brod…

u ruci drži mjerku za hranu,

on je taj što će da važe,

tko će jesti više,

a tko će da skapava…

Evo nama i četvrtog jahača

na konju zelenku

brusi zube, prizor dojmljiv…

Glad zavlada, bolest prijeti

neka nova jad se sprema

kojoj zasad lijeka nema

samo smrt se smiješi

sve u pakao da riješi.

Tako narod na zemlji cijeloj

bez sklada i ljubavi osta…

Glad… jal…bolest

i smrt nam daše

Vrag i Šejtan se vesele,

zavadiše i pobijediše …

Narod slijep ne vidi kud ide…

Moli Boga i Alaha …

Još kojeg da se nađe…

Ne zna narod da Bog je jedan

bez obzira kako se zvao

Želi samo da mira bude

ljubavi, sloge i

nikad da ne zavadiše ljude

Sit gladnog da nahrani…

Zdrav bolesnom da ohrabri…

Ej, narode dokad ćeš tako

da te glupim prave,

ono malo novca što si radeći steko

uzeše ti do zadnje pare

prije nego što si „keks“ reko

Brinu oni za džep svoj,

ali brate, gledaj sebe,

gdje ti ponos tvoj…

Ne daj dušu Đavlu i Šejtanu

nego ne poklekni,

umom bistrim ti nastupi

digni glavu ponosito

neka oni sebe grizu

pa neka riješe svoju krizu

Nije sve u punom džepu

nego treba cijenit sebe ko' i druge

steći snagu i reči „NE“

Mijenjat sebe ako treba

i za grijehe pepelom se posut,

Ali nikad više da  bijesom se zbori

nego ljubav da prevlada

da kod svih naroda sreća zavade….