promocijanet.com

Switch to desktop Register Login

Ines Peruško Rihter

 

 

Rođena sam u Zagrebu 1978.godine,
gdje se školujem i živim, udana sam i majka trojice sinova.
Članica sam  Jutra poezije.
2009.g i 2012.g autorica sam dviju samostalnih izložbi fotografija i kamenja u obliku srca pod nazivom SRČEKA.
2011.g,(naklada Essegg)  izdaje moju prvu zbirku poezije pod nazivom- U zanosu traganja.

 

Moje pjesme objavljene su u grupnoj zbirci poezije -Ljubav pjesmom živim,
koju izdaje Kultura snova iz Zagreba 2012.g.te u međunarodnoj zbirci Moja ljubavna pjesma 2012.g.U međunarodnom zborniku-More na dlanu. U zborniku „Mi smo skupa i kad smo daleko“, koju je izdao Klub književnika „Duško Trifunović“ iz Kikinde 2012.g.
Dobitnica sam prve nagrade na drugom Europskom facebook pjesničkom festivalu 2011g.u organizaciji Banatskog kulturnog centra,koji izdaje moju drugu zbirku poezije Pjev ptice,glas žene 2012.g.
Osvojila sam prvo mjesto na natječaju za najbolje poetsko i prozno ostvarenje Pišete li...? u Kutini 2011.g.
Moje pjesme su objavljene  putem Inter novina, Dubrovačkog časopisa Pleme, časopisa Svijet kulture, na portalu za književnost KULTIM i na portalu za kulturu- Novo Sarajevo u DIOGEN pro kultura magazinu, u Narodnom listu, putem portala Glas poezije, u časopisu Književna Rijeka, na radiju Mačkamama , na radiju Snova i na mojem blogu,te u časopisu  Međutim.


Ines Peruško Rihtar

Martićeva 14 e
10 000 Zagreb
Tel: 092/2440239
        
e Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

MIRIS SLOBODE


Iz svakog cvijeta,
što prosi moju mladost,
iz svake čaše iz koje sam pila,
sa nijemih kolodvorskih stanica,
širi se miris,
dok krv iz mojeg srca kuca,
poput stare ure iznad kamina.
Miriše,
na stara ljubavna pisma,
natopljena naftalinom,
za čeznućem neumrla cilja,
Miriše,
na nepokošenu zelenu njivu,
na ptičji let i topot krila.
Miriše,
na neodsvirane akorde,
na korak, bez lanaca oko gležnja,
spokojno,kao nebo bez oblaka,
poput pučine,gdje bonaca odmara,
na stara debla, sa krošnjama u drvoredu.
Miriše na gromove pred oluju,
na val kiše protkanu srebrom,
jače od meda i ruma,
na otmjenu lakoću,slobodu življenja,
na odabir,da ću biti sretna,
bez krvavog oružja u rukama.

 

 

NE SKRIVAJ LJUBAV


Ne skrivaj ljubav,
na tvojim mekim usnama,
moj cjelov traži opravdanje,
smjelo i nevino izvire,
iz dodira, od naših nemira.
Ne skrivaj ljubav,
koja pršti iz pogleda,
snažno i goruće,
sjeva iz zjenice tvoga oka,
kao sjenka na zidu iz fenjera.
Ne skrivaj ljubav,
kada znaš da je prisutna,
na licu ostavljen trag,
i drhtaj u grudima.
Pusti je neka nesputano teče,
poput brze rijeke u gorama,
čisto i omamljujuće.
Ne skrivaj ljubav,
negdje duboko u sebi, znaš da nema povratka,
barem ovaj put, pusti je neka diše,
našim spojenim dušama.

 

PLEŠI


Voljela bih ponekad,
da ti mogu muzikom prići,pričati,
tako glasno da me osjetiš,
da osjetiš istinu,kroz pokret i tijelo,
zatvorenih očiju, da se uvijaš,
izvijaš u ritmu,
između neba i zemlje,
bez granica,nesputano i slobodno,
tako da svaka moja riječ,
bude udah i izdah u zanosu,
neka svaki tvoj korak bude poput nota,
koje obasijava svijetlost,
pleši,kao raspjevane žice,
neka te ponese,raznese, glas klavira,
neka ti u grudima curi okus zaboravljenog okusa,
pleši kao nikada prije,
pleši kao da ti život ovisi o niti,
pokaži život i smrt u jednom,
pokaži svaki dio koji je bio skriven,
sanjan kroz javu,samo pleši,
i tada znat ću,
 da nije bilo uzalud pisati,
vjerovati da ćeš znati što želim reći.
Pleši na moje riječi, koje samo tebi pjevam,
pleši i ne osvrči se više,
još samo tren i postat ću violina,
biti ću najljepša od svih vrlina,
i tada znat ću,
da sam živa, da su moje note,
nešto više od tišine,
samo za tebe skladane iz moje duše,
pretočene u pokret i tijelo.
Voljela bih da ti mogu muzikom prići,
da ti osvjetlim put između sreće i nedaće,
voljela bih,da kad samuješ u neko gluho doba,
čuješ što ti želim reći,
pa onako ponesen glazbom,zatvoriš oči,
i znaš da sam tu, u tvojoj duši,
pleši...

 

STRAH

Ono čega se bojim,
postaje moj dom
u tamnici od sobe,
strah.
Zakinuta u svakom pogledu,
otkidam komadiće sebe,
u nepovrat,
i dok govorim, ne čujem svoj glas.
Izjedaju me misli,
paklene i mračne,
dvije glave, dva velika crna kipa,
drač u srcu i plamen na dlanovima.
U strahu život,
sa bolom, što kroz mene pati,
čak mi i radost postaje ista.
Ne sjećam se više,
što znači biti sretna,
rastanak od sebe, dio je smrti.